Isto tako, zbog nepostojanja pravog tržišta električne energije, kao ni nezavisnog i odvojenog operatora prijenosnog sustav (kao što jei postaje praksa u drugim zemljama), priključak na elektroenergetsku mrežu visokog napona (svaka vjetroelektrana preko 10 MW) ovisi o odluci stručnjaka HEP-a, uz naravno prethodno odrađenu analizu mogućnosti priključka na mrežu od strane jedne od nekoliko priznatih institucija/tvrtki (koje prihvaća HEP). Simptomatično je pri tome da se broj megavata koji se potiču do 2010. kao i broj megavata koji se prema studiji EIHP mogu priključiti na prijenosnu mrežu HEP-a poklapaju na 360. Istovremeno, stručnjaci iz drugih institucija smatraju da bi se mogućnosti priključka trebale određivati sukladno lokacijkoj određenosti vjetroelektrane, a ne na razini cijelog sustava. Time je HEP stavljen u poziciju da može kroz dodjeljivanje prethodne elektroenergetske suglasnosti određivati koji će se projekti priključiti na mrežu i koji samim time uopće mogu zatražiti ugovor o otkupu električne energije. Iako zakonski postoji neovisni regulator tržišta električne energije – HERA. Kao i institucija koja bi se trebala brinuti o trgovanju (otkupu i prodaji) električne energije – HROTE. Na kraju, najnoviji ozbiljan problem svih investitora je želja HEP-a da sudjeluje kao suinvestitor u svim projektima, ali samo kroz vlasništvo na priključak i papire, a ne kao i stvarni partner – ili pojednostavljeno od investitora u vjetroelektranu se traži da plati priključak (što je u redu i u skladu s općeprihvaćenom praksom), ali i da isti pokloni HEP-u (što je isto savladiva prepreka), te da se cijeli proces izgradnje odvija preko HEP-a kroz sustav javne nabave, gdje HEP odabire izvođača. I to je najveći problem, jer privatni investitori koji ulažu svoje novce u projekt nisu obavezni provoditi javnu nabavu, čime su značajno efikasniji od HEP-a kod kojega taj proces može trajati i dvije godine, a da ne govorimo o tome da za svoj novac investitori neće dopustiti da im HEP određuje tko će izvoditi radove – jer sasvim je jasno da u takvom sustavu privatni investitor može proći kao „bos po trnju“.

Još jedan objektivan i veliki problem je nepostojanje mehanizma odvajanja „ozbiljnih“ od „neozbiljnih“ investitora. Time se stvara veliki pritisak na HEP u smislu priključka i na lokalne zajednice i županije u smislu prostornih planova  za korištenje obnovljivih izvora energije. Stvara se pojava gdje određeni developeri kroz Prethodno energetsko odobrenje koje izdaje MINGORP „zauzimaju teren“, te na taj način pomoću jednog papira mešetare lokacijama bez ikakve namjere, znanja i sredstava da taj projekt i razvijaju. Time se dodatno koči napredak ozbiljnih investitora i stvara nervoza u odgovornim institucijama koje se teško snalaze u tim situacijama, prije svega zbog nedovoljne stručnosti u području obnovljivih izvora.