Mediji su se u zadnje vrijeme raspisali o vjetroelektranama - čak su došle i na naslovnice dnevnih novina. A razlog tome su protivljenje lokalne zajednice tijekom izrade studije utjecaja na okoliš za VE Fužine, kao i vijest da Uskok istražuje, kako su to mediji nazvali "kralja hrvatskog vjetra", Antu Čurkovića koji je kroz razna partnerstva i tvrtke u vlasništvu njegove obitelji izgradio ili gradi 5 vjetroelektrana.

Neizbježno je bilo da su neki mediji putem ovoga portala pitali za komentar tih događanja, redovno očekujući senzacionalna saznanja od svih onih koji svakodnevno sudjeluju u ovom sektoru. Naravno, kada ih ne dobiju pođu dalje svojim putem, a vijest se brzo zaboravi do eventualne sljedeće objave iz Uskoka.

Žalosti takav tretman vjetroelektrana u medijima, zapravo općenito takav tretman gospodarstva u medijima. Time se samo otežava posao svima onima koji se bave investicijama i razvojem projekata jer se unaprijed stvara otpor kod lokalnih zajednica - problem o kojem smo puno pričali.

Ne znam koliko ima smisla ulaziti u sve navode oko Ante Čurkovića (energetika-net.com ; energetika-net.com), ili oko ishoda SUO za Fužine (korzo.net). Ono što znam i što ljuti je da je u sinergiji neučinkovite administracije i korumpirane države (a to i nije neka tajna) i ovaj sektor došao na stranice crne kronike umjesto da se razvija punim plućima i ostvaruje svoj potencijal, kao što je to slučaj u velikoj većini EU država.

Nadam se da će veći mediji u budućnosti zvati tražeći i pozitivne primjere, primjere koji lokalnim zajednicama mogu objasniti i kako razgovarati sa investitorima, te kako za sebe osigurati dugoročne prihode i gospodarski razvoj. Nadam se i kako će se više pisati o zajednicama koje značajno profitiraju od vjetroelektrana.

A bilo bi lijepo i da energetski stručnjaci počnu raditi svoj posao, prihvate nove tehnologije kao izazov, a ne kao prijetnju, i na kraju uoče njihov potencijal kao konačnog rješenja problema energetike - uz upotrebu ostalih obnovljivih izvora.

U ministarstvu gospodarstva se "hvale" sa 200MW izgrađenih elektrana, 50% elektroenergetske proizvodnje iz obnovljivih, te tu poluinformaciju plasiraju u medije, uporno prešučujući i ignorirajući činjenicu da tih 50% zapravo znači svega 13-ak% u ukupnoj energetskoj potrošnji, da veliku količinu električne energije, a još veću primarne uvozimo, da je i tih 13% hidroelektrana izgrađeno prije više desetljeća, da je cilj od 360MW vjetroelektrana postavljen za 2010. godinu, ne 2014. itd. Uglavnom tretman obnovljivih je krajnje jednostran i nestručan.

Interesantno je zapravo pogledati malo u povijest, te kako je sve skupa izgledalo u počecima razvoja tržišta. Naime, prateći razvoj vjetroelektrana u svijetu primjetno je pozitivno zakretanje prema istima, gdje se istraživanjem, argumentima i ulaganjem u razvoj dokazalo kako bi upravo to trebala biti najzastupljenija tehnologija energetske proizvodnje bliske budućnosti, ali i nešto dalje u kombinaciji sa korištenjem energije Sunca. A kod nas? Pa skoro da je obrnuto. Kod nas se vjetroelektrane, kao uostalom i cijeli elektroenergetski sustav pokušavaju voditi i argumentirati kroz zastarjele načine promišljanja i isto takve tehnologije i modele poslovanja.

Makar na ovim stranicama po svojoj naravi promovirajući budućnost energetike imamo prije svega običaj gledati i osvrtati se upravo na sadašnjost i budućnost, tržište i tehnologija su dovoljno zreli da imaju i neku svoju povijest, čak i na ovim prostorima. Tako je interesantno u ruke nakon mnogo vremena uzeti referat pod nazivom Vjetroelektrane u Hrvatskoj. Datum na referatu je srpanj 2002. godine, kao mjesto pisanja se navodi Split, a autor je jedan od istaknutijih i rukovodećih ljudi u HEP-OPS-u - bio tada, i još uvijek je i danas. U tom referatu piše i sljedeće: Danas, s novom tehnologijom i materijalima, suvremene vjetroturbine koriste se za proizvodnju čiste električne energije koja je po cijeni postala konkurentna klasičnim izvorima. Uz opis tehnologije vjetroagregata u cijelom referatu ima još puno interesantnih navoda. Npr: U usporedbi s velikim elektranama, koje trebaju veliku infrastrukturu i mrežni sustav kako bi se prenosila energija, sustavi s energijom vjetra se mogu umrežiti relativno jednostavno i bez velikih troškova, te su kao takvi idealno rješenje za zemlje u razvoju i rješavanje njihovih potreba za novim kapacitetima.

Danas, 11 godina poslije, vjetroelektrane u Hrvatskoj doživljavaju medijske ispade i na račun neotvaranja novih radnih mjesta, iako svi pokazatelji pokazuju suprotno. A u referatu iz 2002. postoji i cijeli podnaslov posvećen upravo zapošljavanju u kojem stoji i ovo: U proizvodnji i instalaciji vjetroturbina zapošljava se u prosjeku šest ljudi godišnje za svaki MW novoproizvedenih turbina. Na poslovima rada i održavanja, godišnje se zaposli između 100 i 450 ljudi za svaki TWh proizvedene električne energije. Broj varira ovisno o starosti i tipu vjetroelektrana. Naravno, ove brojke možda ne zvuče kao velika stavka u zapošljavanju, no energetski projekti su već davno uveli i dalje uvode visoko tehnološke automatizirane sustave upravljanja, koji naravno smanjuju potrebu za radnom snagom. To se zove napredak. I odnosi se na sve elektrane, ne samo vjetroelektrane, koje komparativno ipak mogu zaposliti više lokalnog stanovništva u odnosu na neke druge tehnologije. Ako uzmemo u obzir da bi energetski sustav trebao biti podrška razvoju ostalih sektora, tim prije je poželjna automatiziranost energetskih postrojenja. A ako želimo zaposliti veliki broj ljudi u energetskom sektoru i ako je to jedini cilj, predlažem proizvodnju električne energije iz stacionarnih bicikala sa ugrađenim generatorom. Pod sloganom: koristimo ljude kao hrčke.

Autor se također osvrnuo i na utjecaj na okoliš kao i ekonomske aspekte, te ja zaključio upravo ono o čemu mi ovdje redovno pišemo i na što upozoravamo. I to 2002. godine. A o perspektivi vjetroelektrana u RH kaže: Također zakon o energiji predviđa izradu Pravilnika o obnovljivim izvorima energije (tijekom 2002. godine)... te u nastavku još i: Poznavajući vrlo dobro prilike u drugim zemljama na području vjetroelektrana bilo bi vrlo dobro da se u zakonskim aktima propiše udio zastupljenosti domaće industrije u izgradnji vjetroelektrana, koji može biti i preko 50% koliko u ovom trenutku domaća industrija može sudjelovati u proizvodnji vjetroelektrana i priključka na mrežu.

Pravilnik je donesen 2007. godine. Prve dvije vjetroelektrane izgrađene su 2004. i 2006. godine, "na crno", bez tarifnog sustava. Instalirana snaga i danas je relativno malih 200MW, a sve češće djelatnici ministarstva imaju javne istupe u kojima tvrde da više neće dopustiti daljnji razvoj vjetroelektrana. Hrvatska ima zadani cilj obnovljivih u ukupnoj potrošnji do 2020. koji je obvezujući i koji se iz ove perspektive može dostići jedino velikim rastom tržišta vjetroelektrana i solarnih elektrana.

Pa se postavlja pitanje kako tehnologija koja na očigled napreduje prije 11 godina može biti isplativa i poželjna, a danas više ne? I kako može funkcionirati država u kojoj se strategije ne provode, zakoni ne donose i općenito sve radi traljavo i sa ogromnim kašnjenjima. Uostalom, koliko se trenutno čeka na donošenje novog Zakona o obnovljivim izvorima?

Stručnjaci koji glasno iznose svoje stavove na temu vjetroelektrana (vrlo često bez ikakve prakse u razvoju i upravljanju istima) rado naglašavaju njihovu navodnu skupoću, ali i potrebu za regulacijom, a neki idu toliko daleko da im pokušavaju nametnuti da stvaraju emisije CO₂. Istovremeno se u svijetu oko njih dešava promjena koju oni ili ne vide ili namjerno ignoriraju. U pogon se puštaju vjetroagregati koji u sebi imaju ugrađen i sustav pohrane energije (znači sami se reguliraju prema mreži: Vjetroelektrane.com), u nekim državama feed-in-tarife su već ispod prosječnih proizvodnih cijena drugih izvora električne energije (u Hrvatskoj je tarifa ispod one koju za električnu energiju plaćaju kućanstva!), a Danci planiraju 100% obnovljivi elektroenergetski sustav sa 80% udjela vjetroelektrana u sljedećih 20 godina. CO₂ neću ni komentirati.

A danas, 2013. godine ministar gospodarstva i predsjednik najavljuju vađenje nafte i plina iz Jadrana, obnovljivi se svakim danu pokušavaju gurnuti pod tepih i kočiti od strane isključivo onih na višim pozicijama bez ikakvog autoriteta znanja, i narod to trpi i gleda. Svijet, i posebno Europa idu u jednom smjeru, prema budućnosti, a mi - mi smo od onih argumenata za vjetroelektrane iz 2002. odlučili ići samo u drugom smjeru, prema povijesti. Samo čekam kada će netko predložiti još nešto revolucionarno, kao korištenje parnog stroja u prometu ili otvaranje novih ugljenokopa...