Na sjednici vlade 13. veljače ove godine usvojena je još jedna izmjena Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije. Općenita politika vlade i ministarstva gospodarstva, a posebno tarifni sustav na ovim je stranicama kritiziran u više navrata, a zadnja izmjena samo potvrđuje potpunu dezorijentiranost i manjak prijeko potrebnog stabilnog i suvislog zakonodavnog okvira - koji se pri tome dosljedno i provodi.

Izmjene koje su ovoga puta unešene u Tarifni sustav odnose se pretežno na projekte vjetroelektrana i sunčanih elektrana.

Tako se u izmjenama definira produženje roka za dostavu bankovne garancije na 9 mjeseci uz sljedeće objašnjenje: "Budući da nositelji projekta nisu u mogućnosti dostaviti bankarsku garanciju u rokovima definiranim Tarifnim sustavom, a to naročito zbog aktualnih gospodarskih i financijskih teškoća u gospodarstvu, odnosno nemogućnosti ispunjavanja financijskih uvjeta poslovnih banaka prilikom izdavanja bankarskih garancija, ukazuje se potreba da se do sada predviđeni rok od šest mjeseci produlji na rok od devet mjeseci, a kako bi se omogućio nastavak razvoja projekata obnovljivih izvora energije koji su u visokom stupnju dovršenosti."

Ovakva izmjena na prvo čitanje zvuči razumno. No postavlja se pitanje legalnosti iste. Naime, ukoliko postoje projekti koji nisu u stanju ishoditi bankovnu garanciju u zadanom roku, kao i projekti koji čekaju svoj red, nije li ovo izravno pogodovanje i kupovanje vremena prvima na uštrb drugih i ponovno mijenjanje pravila "u hodu"?

Isto tako, analizom projekata na tržištu sasvim je jasno da su ovom odredbom u najteži položaj stavljeni projekti vjetroelektrana koje su ishodile ugovor o otkupu električne energije, ali ih paralelno koče NAP (za koji mnogi argumentiraju da je sasvim nezakonit) i kvota HOPS-a (koja je i sa pravnog i sa tehničkog stajališta vrlo upitna).

Tako da ovakva odredba privremeno kupuje vrijeme takvim projektima vjetroelektrana, ali zapravo im možda samo produžuje agoniju i gasi vatru benzinom.

Neki drugi koraci koji bi konačno omogućili daljnju izgradnju vjetroelektrana trenutno nisu poduzeti. Ali čak i da budu poduzeti u dovoljno kratkom vremenu da opravdaju ovakvu izmjenu u tarifnom sustavu, lako je moguće da će kratkoročno pomoći, ali dugoročno unijeti samo još više kaosa u sustav.

Druga izmjena odnosi se na prijelazne odredbe u članku 29 tarifnog sustava uz sljedeće objašnjenje: "Isto tako, ovim Tarifnim sustavom poboljšava se status nositelju projekta koji je sklopio ugovor o otkupu električne energije sukladno odredbama Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije (Narodne novine, broj 63/2012, 121/2012 i 144/2012), a koji do dana stupanja na snagu Tarifnog sustava nije nastupio rok za dostavu bankarske garancije, te se na taj se način takav nositelj projekta stavlja u jednak položaj s nositeljem projekta koji je sklopio ugovor o otkupu električne energije sukladno odredbama ovog Tarifnog sustava, te time povećaju pravnu sigurnost i pravnu izvjesnost objektivnog pravnog poretka."

Postavlja se pitanje zašto je bilo potrebno zadirati u prošli tarifni sustav i "stavljati nositelje projekta u jednak položaj"? Znači li to da je tarifni sustav bio diskriminirajući prema nekim projektima? Pozivanje na pravnu sigurnost i pravnu izvjesnost je pomalo smiješna nakon načina na koji je usvojen NAP, novi tarifni sustav, pa i načina na koji su tretirani projekti sunčanih elektrana, ali i vjetroelektrana.

Hrvatski obnovljivi rulet se nastavlja uz konstantno gašenje požara, ali bez jasno izražene vizije i želje da se isti ponekad i spriječi.