Share to Facebook 
Share to Twitter 
Share to Linkedin 
PGT SocialWeb - Copyright © 2010 by pagit.eu

Aktualno

Što to točno Hrvatska gubi novim NAP-om? E-mail
Autor Edo Jerkić   
Ponedjeljak, 06 Siječanj 2014 14:00

Nacionalni akcijski plan za obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost koji je vlada RH izradila i predložila, a koji tek treba dobiti svoju verifikaciju iz Europske komisije i njenih tijela izazvao je razne reakcije. Kao što je već postao i običaj, pretpostavke za NAP, kao i kasniji komentari na njega se vrte oko tri kratkovidna argumenta. Postavlja se pitanje, ako je zakonom utvrđeno da su obnovljivi izvori energije pitanje državnog interesa, ako znamo da su to neosporno jedini izvori energije na kojima možemo bazirati svoju energetsku budućnost temeljenu na vlastitim resursima - zašto onda nitko iz izvršne vlasti nema vizije, volje i potrebe ispitati što bi takva tranzicija značila na razini države, te kako bi se odrazila na kvalitetu života njenih stanovnika.

Naime, sveobuhvatne studije toga tipa u Hrvatskoj nema, tako da su sukladno tome i mjere koje se donose kroz NAP i sve dokumente na kojima počiva, kratkovidne, i dugoročno štetne za energetski sektor u RH.

Članci u medijima oko NAP-a su bili različito intonirani, kao i izjave u prilozima raznih televizijskih emisija. Međutim kroz većinu napisa i izjava mogli su se prepoznati oni "ključni" argumenti protiv obnovljivih, posebno onih najprogresivnijih tehnologija koje koriste Sunce i vjetar. A to su cijena, intermitentnost izvora i zapošljavanje. Onima koji redovito prate stanje energetskog tržišta i cijene opreme i energenata odavno je već jasno da su vjetroelektrane na dobrim lokacijama danas najjeftiniji izvor električne energije, da su sunčane elektrane u većini EU država, pa tako i Hrvatskoj dostigle mrežni paritet, da elektrane na biomasu i bioplin stvaraju veliku korist za lokalnu zajednicu na puno više razina od same proizvodnje električne energije, na način na koji drugi izvori to ne mogu. Drugim riječima, energetika bazirana na tim izvorima je i trebala bi biti energetika u službi građana i gospodarskog razvoja.

Također, intermitentnost izvora mnogi iznimno vole naglašavati kao posebno veliki problem obnovljivih izvora energije. Izjave idu toliko daleko da određeni visoko pozicionirani djelatnici naše najveće elektro energetske tvrtke tvrde da će velikom integracijom vjetroeletrana i sunčanih elektrana doći do raspada elektroenergetske mreže u Njemačkoj, pa i cijeloj EU. S njima se apsolutno ne slaže Fraunhoferov institut u Njemačkoj koji provodi iznimno opsežna testiranja vođenja elektroenergetskih mreža baziranih isključivo na obnovljivcima. Dapače, oni tvrde, a to je stav i većine stručnjaka u Njemačkoj, da će takvom tranzicijom cijene električne energije ostati stabilne, što ne bi bio slučaj korištenjem fosilnih goriva. Njemačka ipak, iako ima instalirano gotovo 70 GW vjetroelektrana i sunčanih elektrana, nije ni približno u postocima korištenja ova dva izvora električne energije na razini Danske. Danska je naime, u jednom trenutku u listopadu 2013. godine proizvodila 122% svojih potreba za električnom energijom iz vjetroelektrana. Pri tome je čak 90 sati tokom godine proizvodnja iz vjetroelektrana premašivala ukupnu potrošnju električne energije. I interesantno, sustav im se nije raspao. A zbog sustavnog rada na rješenjima, sva je prilika da neće ni ubuduće. Interesantno je također primijetiti da su to dvije države sa iznimno velikom kvalitetom života i iznimno zdravom ekonomijom, unatoč tome što intenzivno u obnovljive ulažu već desetljećima. I dan danas postoje elektrane koje žive na iznimno velikim poticajima sa početka ovoga, pa i kraja prošlog stoljeća u trenucima kada je proizvodna cijena iz vjetroelektrana bila gotovo duplo viša nego danas, a cijena iz sunčanih elektrana i do 7 ili 8 puta veća nego danas. I pri tome ih ti isti obnovljivci nisu osiromašili.

Dapače, zaključak obje države je da ih samo obnovljivci mogu u budućnosti držati na današnjoj razini životnog standarda i da energetika prije svega mora bti razvijana u službi građana na dugoročnim osnovama. U obje države se također veliki postotak projekata obnovljivih nalazi upravo u vlasništvu građana.

Gledajući energetski potencijal po glavi stanovnika u ukupnom miksu ni Danska ni Njemačka nemaju potencijale koje ima Hrvatska. I dok Danska ima više potencijala u vjetru istovremeno ima dramatično manje potencijale sunčeve energije, biomase i vodotokova. Njemačka s druge strane nema više potencijala niti u jednom od spomenutih izvora, a posebno zaostaje u potencijalima sunčeve energije i energije vodotokova. Dodatno, obje te države moraju značajno više energije trošiti na grijanje nego što je to slučaj u Hrvatskoj.

Zaključak svega ovoga može biti samo jedan. A to je da u dugoročnom interesu hrvatskih građana, makroekonomske slike ove države, razvoja novih industrija i kompetencija, ali i planiranja razvoja na održivim principima i vlastitim resursima nužno mora biti detaljno analizirana tranzicija cijele države prema energetskoj politici baziranoj isključivo na vlastitim primarnim izvorima energije.

I tek nakon toga dokumenti kao što su NAP mogu dobiti svoju kratkoročnu vjerodostojnost. Ovako je to samo skup politički određenih ciljeva i želja bez ikakve dugoročno promišljene osnove.

Jer, zapravo, prezentiranjem NAP-a nitko nije odgovorio na pitanje - čega se to Republika Hrvatska odrekla u sljedećih nekoliko godina kada je predložila ovakav dokument? Primjer broj jedan će biti vjetroelektrane, pošto ih je u proteklih nekoliko godina izgrađeno ili je u izgradnji 300 MW (a ukupno će ih na kraju sljedeće godine biti 400 MW), te su iza sebe ostavile mjerljive doprinose domaćoj ekonomiji. Tako bi za dodatnih 500 MW vjetroelektrana brojke izgledale ovako - pod pretpostavkom iste otkupne cijene električne energije koja je bila na snazi za 2013. godinu, a za koju se gotovo svi slažu da se može korigirati na nešto nižu vrijednost:

  • Dodatno poticanje proizvodnje u iznosu 420.000.000 kn godišnje (ili 8 kn mjesečno po kućanstvu)
  • Nove investicije u iznosu od 5.250.000.000 kn (1,59% BDP), sve ostvareno iz privatnog kapitala i bez direktnog opterećenja za državu
  • Novo zapošljavanje 1.600 osoba kroz dvije godine i 250 osoba kroz 20 godina eksploatacije
  • Smanjenje uvoza električne energije za 490.000.000 kn godišnje
  • Novi prihod u proračunu 115.000.000 kn od investicije i dodatno 372.000.000 kn godišnje u eksploataciji
  • Novi prihod lokalne zajednice od 13.000.000 kn godišnje
  • Razvoj proizvodnje u Hrvatskoj (posebno sada kada su se prvi stupovi počeli izrađivati u Brodosplitu i kada je Končar došao do faze komercijalizacije svojega vjetroagregata)
  • Prinos na investirani kapital od 310.000.000 kn godišnje u Hrvatskoj

 

U svemu tome dodatno se gubi mogućnost konačne komercijalizacije proizvodnje komponenti i cijelih vjetroagregata u Hrvatskoj, mogućnost angažiranja financijskih sredstava mirovinskih fondova za ulaganje u takve projekte, mogućnost angažiranja građana kao partnera u izgradnji takvih projekata kroz energetske zadruge, itd.

Slične osnove postoje i za sunčane elektrane, gdje je efekat zapošljavanja još veći, kao i korist za lokalnu zajednicu, ali uz veću proizvodnu cijenu električne energije. Međutim, sunčane elektrane nisu dobile pravu priliku da pokažu ono što je vjetar pokazao, iako je tržište pokazalo veliki interes i iako su se na osnovi jako malih kvota razvile mnoge tvrtke, tehnologija i velika količina znanja i kompetencija na tome području. Nekoliko stotina megavata sunčanih elektrana proizvele bi srazmjerne ekonomske efekte kao i vjetroelektrane, sa ponešto drugačijom raspodjelom koristi za građane i državu.

Iako se površnim promatranjem može zaključiti da su elektrane na biomasu profitirale novim tarifnim sustavom s obzirom na odluku o ukidanju potrebe za 50% efikasnosti postrojenja, time se ipak izravno pogoduje samo investitorima, ali se gube neke druge velike prednosti izgradnje i eksploatacije takvih postrojenja. Naime, smanjuje se potreba za sudjelovanjem lokalne zajednice u projektima, kao i mogućnosti dodatnih pogodnosti za lokalnu zajednicu korištenjem toplinske energije za grijanje ili za razvoj dodatnih gospodarskih aktivnosti i dodatno zapošljavanje. Indikativno, ista odredba je ostala nepromijenjena za bioplinske elektrane, čime se šalje poruka da se jedan iznimno vrijedan resurs kao biomasa može i želi koristiti i na neučinkovit način, bez potrebe za maksimiziranjem koristi toga energenta za lokalne zajednice.

I što stoji kao alternativa takvom razvoju? Izjave o tome da ćemo postati važno energetsko središte (iako bez fosilnih energenata), nade da ćemo ostvariti velike investicije koje ne ostvarujemo i koje neće donijeti ni manju cijenu električne energije ni korist lokalnoj zajednici ni smanjenje troška uvoza energenata. Planiramo projekte koji na razini EU nemaju dugoročnu budućnost, a ne stvaramo nove vrijednosti tamo gdje ih možemo stvoriti u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, a za dugi niz godina koji je pred nama. Tvrdimo da sigurnost dobave energije, razumne cijene i obnovljivi izvori ne idu zajedno iako svakodnevno primjeri iz svijeta dokazuju suprotno. Tvrdimo da je EU energetska politika pogrešna, ali je ipak prihvaćamo u našem zakonodavstvu i tražimo alibi da je ne ostvarimo. Tvrdimo da je uvoz električne energije bolji od investiranja u vlastite izvore primarne energije. Ili ukratko, obećavamo a ne provodimo, i mijenjamo mišljenje kako vjetar puhne umjesto da imamo činjenicama potkrijepljenu strategiju koje se držimo.

Ne ulazeći u detalje od kuda i s kojim razlogom takva razmišljanja prevladavaju u Hrvatskoj dnevnoj politici, sasvim je jasno da se sve radi vrlo kratkoročno, kratkovidno i sa figom u džepu. Sasvim je jasno i da u ovoj državi fali stručnjaka koji su voljni izaći iz konzervativnih okvira i koji imaju hrabrosti, znanja i volje promišljati i raditi na prihvaćanju novih tehnologija, trendova i mogućnosti koje se otvaraju u globalnom okruženju, a mogu se iskoristiti na korist lokalnog i regionalnog razvoja građana.

Da ne bi bilo sve tako crno, trend osnivanja energetskih zadruga, te sve progresivnije promišljanje energetskog sustava postaje sve raširenije. Nažalost ulaskom u EU vremenski okvir unutar kojega se energetska tranzicija može provesti pod našim uvjetima uz maksimiziranje koristi za lokalni i regionalni razvoj se dramatično smanjuje, te se postavlja pitanje da li progresivno razmišljanje može dovoljno brzo unijeti korijenite promjene u energetski sustav.

I za kraj, u ovom članku su prozvane napredne Njemačka i Danska - i mnogi će reći, lako je njima kad su oni napredni, bogati i imaju dobro uređen sustav. Ne ulazeći pri tome u kompleks manje vrijednosti i pitanje - a zašto mi ne bi mogli biti takvi, evo i jednog primjera sa druge strane spektra iz neočekivanog dijela svijeta.

Na sljedećem linku je informacija o energetskoj strategiji plemena Bantu koji su većinski stanovnici u Swazilandu, a koji planiraju 100 MW sunčanih elektrana, što će pokrivati 15% njihovih potreba za električnom energijom. To je kao da mi instaliramo 4.500 MW umjesto 52MW.

Dakle, oni su nekako uspjeli izračunati da to dugoročno nije skupo, a pretpostavlja se da su rješili i "nerješiv" problem regulacije. A možda će im se i elektroenergetski sustav često raspadati? Nijemci su s druge strane uvjereni da će njihov biti sasvim u redu, a kada završe svoju energetsku tranziciju nadajmo se da će pomoći i ostalima u svome okruženju, ako si prije toga sami ne pomognemo.

Sasvim je sigurno da se Hrvatska i Swaziland po mnogo čemu ne mogu uspoređivati - primjena sunčeve energije je samo jedan od aspekata. Ali je priča ipak znakovita.

Tags:     nacionalni akcijski plan      NAP      obnovljivi izvori energije      Energiewende      Danska      Fraunhofer      elektroenergetska mreža      zapošljavanje      investicije
 

Dodajte svoj komentar

Vaše ime:
Vaš e-mail:
Naslov:
Komentar:
  Verifikacijska riječ. Samo mala slova bez razmaka.
Verifikacija:

Vjetroelektrane za početnike

VE u regiji

Nove tehnologije

Zadnje vijesti

Podržavate li izgradnju vjetroelektrana u vašoj regiji?